Filozofija

TriK Davora Matekovića
ili
Pohvala biblijskoj slamici
ili
Hrvatsko narodno arhitektonsko oslobođenje

Kamo god išao i pošao sam ćeš se sebi ponovo vratiti tamo gdje si Ti i sve drugo postoji...  Bogomil Đuzel      

 

Davora Matekovića upoznao sam prilikom putovanja u München na bijenalnu BAU izložbu. Bilo je to vrijeme nakon što je hrvatsko arhitektonsko nebo poput zvijezde repatice obasjala jedna mala kuća koja nikoga u Hrvatskoj nije mogla ostaviti ravnodušnim, njegova kuća – slamarica. Naše minhensko druženje ostalo mi je u sjećanju zbog mojih prvotnih poteškoća da tu čudesnu, bajkovitu kuću (i ono što ona nagovještava) povežem s ozbiljnom i pomalo mrkom fizionomijom mladića kojeg sam netom upoznao. Međutim, već nakon prvih riječi osvojila me njegova jednostavnost, neposrednost i otvorenost – jednako neodoljiva kao i njegova kuća od slame.  

U mojem su zavičaju kuće od kamena, ali je život u njima nekoć bio nezamisliv bez slame. U rano ljeto postelje su se punile novim mirisnim ječmenim zlatom, a to je bio tek malen dio puste slame koja je složena u kope stajala u dnu svakog murterskog obiteljskog mandraća. Na otocima u čijim je kućama neprikosnoveno carevao kamen, slama je predstavljala suprotnu supstanciju: tvrdoća i hladnoća nasuprot šuštavoj mekoći i toplini. Tu toplinu i šapat slame u noćima iz mog djetinjstva osjetim svaki put kad se sjetim Davorove kuće. U vječnom propitivanju arhitekture: Čemu služi? Gdje se nalazi? Od čega je? Davor je slamom dao sve odgovore.

  Poznanstvo s Davorom potaknulo me na to da bolje upoznam i njega i njegov dotadašnji rad. Bio sam zatečen intenzitetom i širinom njegove produktivnosti. Shvatio sam da se upoznajem s jednim naoko raskuštranim, ali ipak čvrsto uvezanim buketom arhitektonskih ostvarenja koji se moraju promatrati kao osebujan opus. Ono što taj opus već sada čini posebnim njegova je gustoća i heterogenost koju tek autorsko vezivo sjedinjuje u prepoznatljivu cjelinu. Međutim, očigledno je još jedno obilježje tog opusa, a to je njegova piramidalna hijerarhija. Bazu te piramide čine različite i široko zahvaćene arhitektonske teme koje potvrđuju staru francusku poslovicu prema kojoj svatko tko široko zahvati, slabo stisne. Međutim, rastom piramide taj stisak postaje čvršći, a sadržaj bistriji i jasniji. Svaka nova stepenica u presjeku Davorove piramidalne karijere donosi sve snažniju i prepoznatljiviju autorsku osobnost. Na toj liniji rasta i sazrijevanja Davor je dosegao visine koje mu već sad osiguravaju časno mjesto na hrvatskom arhitektonskom Olimpu. To visoko mjesto, barem što se tiče kulturološkog nacionalnog diskursa (koji mene najviše uzbuđuje), zaslužio je zahvaljujući snažnom arhitektonskom trisu izvedenom iz triju regionalnih kulturalnih identiteta obilježenih trima materijalnim supstancijama: slamom, kamenom i betonom. Naravno, radi se o paradigmatskim Davorovim projektima ladanjskih kuća u Kumrovcu, Lukovom Šugarju i Visu, zasigurno antologijskim dosezima hrvatske arhitekture. Međutim, Mateković nam, siguran sam, tek priprema prava arhitektonska iznenađenja.  

U uzaludnom nastojanju opisivanja arhitekture postoji jedna konstanta, a to su njezine definicijske trijade, primjerice: utilitas, firmitas, venustas; funkcija,oblik, konstrukcija i sl. Moj skromni doprinos tom neizbježnom trojstvu glasi: kontinuitet, komunikacija, kontekst – ili skraćeno triK. Vjerujući da se svaka dobra arhitektura svodi na triK, nisam mogao odoljeti da kroz to trostruko „sito” ne prosijem Matekovića.  

A iz onoga što slijedi vidjet će se da je Davor Mateković svojim arhitektonskim opusom eminentni  protagonist triK-a.  

Pođimo redom, prvo o kontinuitetu: Davor Mateković svojom recentnom arhitektonskom produkcijom na prepoznatljiv i uvjerljiv način svjedoči kontinuitet hrvatske nacionalne kulture, i to u vremenu kada je ponovno izložena traumatičnom diskontinuitetu. A za hrvatsku arhitekturu kontinuitet znači jamstvo nacionalne kulturne rezistentnosti i zaštitu njezina identiteta. Matekovićeva arhitektura kontinuiteta značajna je upravo zato što se događa u vremenu općeg relativiteta, pomanjkanja ideala, vjere i samopouzdanja. U tom smislu ona se može doživjeti kao angažirani autorski stav iako se, po mojem osjećaju, prije radi o spontanoj reakciji na opću globalističku osmozu. Kontinuitet u arhitekturi znači biti svoj, pamtiti svoje ime, osjećati svoj prostor, pamtiti svoje priče i steći pravo slobodno ih pričati. Oni koji se boje da će ostati zarobljeni u brazdi kontinuiteta ne shvaćaju da kontinuitet ne znači slijediti, nego predvoditi osvrćući se na vlastiti trag.  Kad te uhvati magla na pučini, a zavlada utiha, niotkud vala da bi po njemu razaznao smjer, u gajeti bez kompasa – kako ploviti dalje? Kako održati rutu? Stari mornari tad su iza krme puštali konopac i brodili dalje pazeći da konop uvijek ostane drit. Tako su se mogli održati na pravcu rute i sretno doći na cilj. Nit koja nas veže s ishodištem projekcija je smjera i neprekidnosti puta koji pred sobom utiremo. Kontinuitet je ustrajnost na vlastitom putu.  

Arhitekt je zidar koji, osim što gradi, želi nešto reći onime što gradi. Ako nema što kazati niti poručiti, onda ostaje samo – zidar! Arhitektura nikako ne bi mogla biti nositelj kulturnog kontinuiteta jedne zajednice kad ne bi imala svojstvo komunikacijskog medija. Komunikacijska moć arhitekture proizlazi iz njezine narativnosti koja sublimira složena semantička značenja. Komunikološki paradoks arhitekture kao umjetničke vrste sadržan je u pitanju: Što opisuje arhitektura? Ako umjetnost predstavlja osobito viđenje stvarnog svijeta, umjetničku interpretaciju leptira i cvijeta, figurativnu ili apstraktnu – svejedno, koju to stvarnost umjetnički propovijeda arhitektura? Nakon praiskonskog pećinskog zakloništa – koga to „slika” arhitektura? Odgovor može biti samo jedan.

Arhitektura je jedina umjetnost koja opisuje samu sebe. Njezina narativnost opisuje svoje apstraktno nasljeđe koje s vremenom postaje idiomom arhitektonske „figuracije”. Time se suočavamo s fenomenom inverzije prema kojem apstrakcija u arhitekturi nije izlučena iz opredmećenog predloška. Arhitektura je apstraktna po sebi, a ta apstrakcija s vremenom emanira u komunikacijsko-semiotski narativ.

Mateković svojom arhitekturom demonstrira njezinu komunikacijsku moć ekvilibrirajući od apstraktnog do „figurativnog”. Suvereno vladajući različitim jezicima arhitekture, Mateković se promiče u komunikacijskog virtuoza. On je arhitekt mecofrant, a njegova arhitektura poliglotska.

To je arhitektura koja komunicira široko i duboko. Ona je daleko od one drskosti koja autistički hendikep  podmeće pod autorsku osobnost i pod egidu avangardnosti, pa terorizira prostor arhitekturom koja ne vodi računa ni o kome i ni o čemu.

(A najveći je doseg osvrnuti se, biti obazriv, reći: Mir s tobom!) Matekovićeva arhitektura jasno komunicira i kao misao i kao slika. On to čini razgovjetno i onda kada govori svojim izvornim jezikom, ali i onda kada prevodi s drugih jezika. Ipak, na jezičnoj se liniji  Matekovićev opus može doživjeti dihotomnim. Njegov komorni tris iz hrvatskih pitoresknih regija, čija semantika izvire iz arhitektonske ili krajobrazne zavičajne kulture, čita se s drukčijom optikom u odnosu na  metropolitanske urbane teme čiji vokabular katkad i suviše napadno očijuka s trendovskom scenografijom s bjelosvjetskih pozornica.

Ali, gle čuda! Mateković tu globalnu sintaksu pretače u hrvatski prostor asimilirajući je tako da je doživljavamo kao vlastitu. To umijeće kontekstualne, kulturalne i arhitektonske asimilacije zaista je čudesno. Njegov način implementacije proizlazi iz autorskog procedea, sasvim suprotnog od onih praksi kojima nam se naplavine sa svjetskih arhitektonskih buvljaka doslovce istovare u prostor.  

Svojstvo arhitekture jest pripadati mjestu. Ako arhitektura ne proizlazi iz mjesta, onda, po mojem uvjerenju, i nije arhitektura.

Nadalje, topos nije samo fizička činjenica, mjesto ima i dušu. To je onaj nevidljivi povijesno-kulturni supstrat na kojem cvjeta raznorodna, uvijek drukčija i uvijek nova arhitektura. (Upravo je zbog toga život s arhitekturom prepun svakovrsnih iznenađenja i novih uzbuđenja). Da bi se to ostvarilo, arhitekt mora odabrano mjesto odgonetnuti, treba ga znati „pročitati”. Davor Mateković autoritativni je forenzičar toposa koji na izazove mjesta odgovara i diskurzivno i intuitivno. A ta je sposobnost dana samo rijetkima.

(Upravo zato što je to rijedak dar, a kompleksnost i zahtjevnost arhitektonskih priča sve veća, razumljiva je pojava arhitektonskih autorskih dueta, terceta, kvarteta, a bogami i pravih arhitektonskih „klapa“.) Iz ove analize proizlazi da Mateković čvrsto stoji na mojim arhitektonskim trinogama.

Njegov zreo opus svjedoči o tome da je moguće stvarati arhitekturu u koordinatama nacionalne kulture, a da pritom ostaneš beskompromisno suvremen i otvoren prema cijelom svijetu. Zato će Davor Mateković biti zabilježen u povijesti hrvatske arhitekture kao autor koji je napravio spektakularnu kroatizaciju suvremene arhitekture. Nakon epigonske moderne i postmoderne, a onda i recentnog rasapa u trendovskoj dizajnerskoj kakofoniji, iskorakom Davora Matekovića Hrvatska iznosi u europski prostor autentičnu autorsku arhitekturu s predznakom nacionalne kulture. To se dogodilo mimo svih hrvatskih arhitektonskih škola (s velikim i malim slovima, s navodnicima i bez njih) koje su ostale zarobljene u akademskim diktatima imperativne „suvremenosti” stvarajući, prema odbljescima s druge strane plota, vrijednosne i edukativne klišeje. Promičući tezu da ne postoji nacionalna arhitektura, ustrajno je marginalizirana vlastita kultura i vlastiti prostor. Čak i Mateković u jednom od svojih intervjua snažnu i individualiziranu osobnost autora stavlja ispred arhitektonskog identiteta zajednice. Dobro, ako ne postoji arhitektura s nacionalnim predznakom, kako onda nazvati arhitekturu koja, kao osebujan medij, neupitno promiče kulturu prostora jedne zajednice?

Možda se, upravo zbog izostanka odgovora na to pitanje, prava hrvatska arhitektura morala roditi „slučajno”, omotana biblijskom slamicom, na sterilnim i strogo poredanim stolovima Matekovićeva zagrebačkog ureda u Ulici kneza Mislava 15, u kojem je ljuta tržišna utakmica kolateralno prouzročila hrvatsko narodno arhitektonsko oslobođenje.       Nikola Bašić   Zadar, veljača 2018.

 

NIKOLA BAŠIĆ

ZADAR, VELJAČA 2018.